Sveti Barnaba, apostol-a

Sveti Barnaba, apostol-a

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: "ljubav, radost; mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost" (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: "Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere" (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što
je opet plod Duha: "Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba - što znači sin utjehe - levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima" (Dj 4,36-37).
Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. "Barnaba krene u Tarz da potraži Savlaa (11,25). S njime zajedno nosi pomoć - dar antiohijske zajednice - "braći u Judeji" (11,30). "Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka" (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: "Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!" (12,2).
Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje.
Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni.
Prvi je takav podatak njegova darežljivost. "On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima" (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha.
Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. "Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje" (Dj 9,26-27).
Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne.
A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju, Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.
Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. "To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi" (Gian Domenico Gordini).
O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka. Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj.