Svi putovi vode u Novi Jeruzalem (XXXIV.tj.pet.)

  • Ispis

Svi putovi vode u Novi Jeruzalem  (XXXIV.tj.pet.)

Otk 20, 1-4. 11-21,2: Stari zavjet poznaje Jeruzalem kao grad u kojem je bio podignut jedini Hram pravom Bogu. Zato je taj grad bio znak mjesta na kojemu se čovječanstvo može susresti s Bogom. Proroci su taj znak još više razradili. Dapače, napisali su da će u budućim vremenima Jeruzalem ne samo biti izmiren s Bogom nego i obnovljen i proslavljen. Nazvali su ga također Božjom zaručnicom i stjecištem sviju naroda na zemlji što ih je ujedinilo poklonstvo jedinom Bogu. Tako Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima (4, 26-27) poistovjećuje Crkvu s „nebeskim Jeruzalemom“ koji je slobodan i koji je majka naša“. U Poslanici Efežanima (5, 23-27) predstavlja Crkvu kao Kristovu zaručnicu. Knjiga Otkrivenja u posljednjim poglavljima preuzima tu sliku te je obogaćuje znakovitim pojedinostima i prekrasnim opisima. Tu je riječ o Crkvi, na karaju njezine povijesti, o Crkvi koja se sada prenosi u konačnu i vječnu slavu s Bogom. Taj je novi Jeruzalem sišao s neba poput zaručnice nakićene za svojega muža. No, ono što danas čujemo u poglavlju dvadesetom, odražava teško rimsko progonstvo koje je u punom zamahu, te se Crkva osjeća progonjenom sa svih strana. Vidjelac Ivan, naviješta propast okrutnog tiranina i izvanredno razdoblje mira za Crkvu, „tisuću godina“ kada će Sotona biti okovan. Nakon toga dogodit će se drugi dolazak, nova nebesa i nova zemlja, novi sveti grad Jeruzalem koji „silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža“. To je ustvari čas svadbe, početak savršenog i konačnog životnog zajedništva s Bogom. To blaženo i slavno stanje, što ga nazivamo nebom, čovjek ne može opisati drukčije nego znakom svetog grada, Jeruzalema, uključujući tu i poneku pojedinost iz zemaljskog raja.

Lk 21, 29-33:Ono o čemu Ivan piše, kad je u pitanju konačna preobrazba svijeta, to Isus prije njega ostavlja kao opomenu, jer vrijeme i sat zna samo Otac nebeski. Ipak slušatelji trebaju znati iščitavati znakovlje neba i zemlje, i iz tih znakova prepoznavati 'konačno vrijeme'. Ništa se neće dogoditi dok se 'sve ne zbude', tj. dogodi. Sve stvoreno ima svoje vrijeme nastanka, vrijeme trajanja i novo vrijeme preobrazbe, ili svršetka onog starog. Jedno samo neće proći nikada, a to su Božje riječi. One su vječne poradi onoga koji je vječan.