Svijet prolaznosti i svijet preobraženog, slavnog i vječnog karaktera (XXIV.tj.sub.)

  • Ispis

Svijet prolaznosti i svijet preobraženog, slavnog i vječnog karaktera (XXIV.tj.sub.)

1 Kor 15, 25-37. 42-49: Pavao naglašava kako postoji čvrsta veza između Krista i kršćana jer su oni trajno u Kristu. Tu vezu upravo učvršćuju uskrsnuće Gospodinovo i krštenje po kojem smo trajno ucijepljeni u život, smrt i uskrsnuće Krista. Onaj tko bi nijekao uskrsnuće od mrtvih, živi je primjer da ne zna tko je Bog i što on radi, jer nije on Bog mrtvih, nego živih, i takav se ne može hvaliti nekom mudrošću jer mu je pamet kratka. Nakon mnoštva Pavlovih dokaza i živući svjedoka, Pavao želi Kristovo i naše uskrsnuće predstaviti u slici stvorenoga svijeta. On uskrsnuće uspoređuje s nastankom i rastom biljke iz sjemena. Zemaljski čovjek mora umrijeti kao i posijano sjeme. Sije se golo sjeme, a ustaje odjevena biljka, pokopava se „zemaljski čovjek“, a ustaje „nebeski“. Kao što posijano sjeme i izrasla biljka nisu međusobno istovjetni , tako nisu ni „zemaljsko“ i „nebesko“ tijelo. Pavao ovom ilustracijom iz prirode želi potvrditi objavljenu istinu da će uskrsnuti posebno, slavno, tijelo koje će biti različito od zemaljskog. Zašto se tako čuditi uskrsnuću, ako se već ne čudimo divnim nebeskim svjetlilima koja su božanskom stvaralačkom moći tako divna i neiscrpiva. Zar i ovdje Bog nije svemoguć? Moramo jasno postaviti istinu na stol, a ona glasi: ovaj svijet je prolazan, a onaj Božji svijet je svijet preobraženog , slavnog i vječnog karaktera. Jučer smo istaknuli, kako postoje dva vidljiva svijeta u Adamu i Kristu. Kad je prvi umro , s njime je umrlo sve zemaljsko. Isto čovječanstvo nastavlja u Drugom Adamu živjeti nebeskim životom kojem je vlastito da ima i nebesko tijelo. Možemo zaključiti Pavlovim riječima: uskrsnuće uključuje preobrazbu tijela, kao što se događa preobrazba svuda u stvorenom svijetu kada je u pitanju materija. Onaj tko je energiju materije stvaralački pustio u postojanje, taj joj može dati i trajno slavno preobraženo postojanje. Ta zamjena započela je darom Duha još ovdje za smrtnog života. U konačnici sve je to Božje djelo.

Lk 8, 4-15: Isus iznosi jednu divnu prispodobu iz svakodnevnog života o sijaču koji sije sjeme. Jedno je palo uz put pa pogaženo ili su ga ptice pozobale, drugo na kamen i osuši se, treće pade u trnje i uguši se , a konačno četvrto pade na dobru i plemenitu zemlju i donese stostruki plod. Ovaj primjer Isus završava riječima: „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“
Učenici nisu zadovoljni, stoga postavljaju Isusu pitanje: zašto pričaš nešto što nedovoljno razumijemo? Zatim Isus ponovo učenicima kaže: „Vama je dano znati otajstva kraljevstva Božjega, a ostalima u prispodobama – da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju.“ A zatim im govori: sada dobro upamtite: Sjeme je Riječ Božja i može doživjeti četverostruku sudbinu, a samo je četvrto donijelo rod. Problem nije u sjemenu, tj. u Riječi Božjoj, nego u slušateljima koji slušaju. Slušatelji trebaju biti dobra zemlja, a sjeme uvijek nosi klicu života, iz kojeg će uskrsnuti život. Pred njim je proljeće života.