Ne može kršćanin biti dionik stola Gospodnjeg i stola đavolskog

  • Ispis

Ne može kršćanin biti dionik stola Gospodnjeg i stola đavolskog (XXIII.tj.sub.)

1 Kor 10, 14-22: Pavao, dajući odgovore na mnoga pitanja, danas postavlja jasan temelj kršćanskog zajedničkog bogoštovlja. Pišući o krštenju i o euharistijskoj „čaši blagoslovnoj“ koja je zajedništvo u krvi Kristovoj te o „kruhu koji lomimo“ kao zajedništvu u tijelu Kristovu, Pavao odašilja snažne poruke na koji način Bog po krštenju i euharistiji izbavlja i krijepi kršćane. U isto vrijeme ukazuje da ostajemo i dalje ranjivi od grijeha kojeg se moramo klonuti radi konačnog Božjeg suda. Kršćani u Korintu žive u poganskoj sredini s jakim kultom raznim božanstvima kojima se na žrtvenicima prinose razne žrtve, stoga Pavao, dosta detaljno naglašava da se kršćansko sudjelovanje u euharistiji ne može spojiti sa sudjelovanjem u poganskim žrtvama koje se prinose demonima i čine ljude đavolskim partnerima. Ne može kršćanin biti dionik stola Gospodnjeg i stola đavolskog. Kršćani su po euharistiji čvrsto vezani s Kristom i međusobno. To jedinstvo slično je jedinstvu udova u jednom tijelu. Tim što žive od iste hrane pokazuju da su pripadnici jednog Tijela. Uostalom poganski bogovi i ne postoje, ali služba tim bogovima vražje je djelo jer odvraća ljude o štovanja pravog Boga.

Lk 6, 43-49: Sve poruke Isusove u „Govoru na gori“ govore, ne samo da je potrebno znati što je pravo Bogoštovlje, nego treba izgraditi i prave klanjaoce Bogoštovlja. Isus je praktičan kad kaže: „Dobar čovjek iz dobra srca uvijek iznosi dobro“. Istina je vidljiva, s dobra stabla uvijek se ubire dobar plod, dok se s trnja i gloga ne može ubrati grožđe ili smokva. Plodovi su dragocjeni samo onda ako je u čovjekovom srcu nastanjeno dobro. Isus razvijajući pravu pobožnost, otvara put duhovnosti jer Duh je taj koji tvori dobre plodove. Duh je taj koji tvori prave Očeve klanjaoce. Gospodine, Gospodine, i s mnoštvom drugih riječi, može se ostaviti dojam pobožnosti, ali ne još i duhovnosti, jer iza duhovnosti moraju stojati, ne samo riječi, nego i djela koja Duh tvori. Isus će stoga, svoj 'Govor na gori' zaključiti prispodobom „kuće na stijeni“. Upravo ova parabola daje odrednicu prave kršćanske prakse življenja. Slušajući Isusove riječi, kršćanin treba i po njima djelovati, jer samo tako gradi kuću svoga života i svoju nadu na čvrstom temelju. A svemu je konačni cilj života, susresti Gospodina u svome bližnjemu, što je pravi put do konačne luke spasa.