Postao je ono što smo mi, ali nije prestao biti ono što je bio.

  • Ispis

Postao je ono što smo mi, ali nije prestao biti ono što je bio. (Uzvišenje sv. Križa)

Fil 2, 5-11: Pavao je očito zadovoljan s vjernicima, kršćanima u Filipima, te poručuje kako na to trebaju biti ponosni, ali s oprezom da se to ne odrazi na njihovu poniznost i jedinstvo, jer samo takvi mogu odgovoriti zahtjevu Evanđelja i želji Gospodina. A to će se i dogoditi ako budu imali onakav stav kakav je imao Isus Krist. Bog je Isusu dao najuzvišenije mjesto, jer se on svega odrekao na što je imao pravo, čak i svoga života. Upravo o tome govori tekst koji danas čujemo, a izrečen je kao 'Hvalospjev Kristu'. U njemu se sjajno svjedoči vjera Crkve u Kristovo božanstvo i njegovu pred vremensku opstojnost. Prekrasno su vidljive i jasne bitne Kristove crte: božanska vječnost, poniženje i utjelovljenje, krajnje poniženje u smrti, nebeska slava, poklon svemira i novi naslov Gospodin. Potvrđuje se: Krist je Bog i čovjek, jedna osoba s različitim odsjecima postojanja. Od vječnosti je Bog, u vremenu je postao čovjekom. Utjelovljenjem, a pogotovo smrću odrekao se vanjskog Božjeg sjaja i slave, ali ih je uskrsnućem i uzašašćem ponovo uzeo i kao čovjek. Pavao piše ovaj 'Hvalospjev o Kristu' kako bi potaknuo vjernike Filipljane da poprime crte odricanja, poslušnosti i nesebičnosti. Krist, iako nije dostižan ideal, on se može i mora nasljedovati. Ono što se s njime dogodilo nije osobni događaj, nego ima konačni i zajednički cilj, naći se s Njim i putovati njegovim PUTOM prema Ocu. Ove Kristove crte moraju se naći na kršćanima. Postao je ono što smo mi, ali nije prestao biti ono što je bio.

Iv 3, 13-17: Otajstva Kristova djeluju s križa i po uzdignuću, odozgor. Ona imaju snagu objediniti zemaljsko s nebeskim. On nema poglavara, nego, on jest Riječ. On je učinkovita Riječ. On sve čini Novo i Novim. Riječ jest tajnovita i često tvrda za uho, ali je učinkovita. Apostoli u svom po uskrsnom djelovanju vide uporište u Isusovoj oporuci, izrečenoj na Posljednjoj večeri. Nakon što je oprao noge svojim učenicima. „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao i vi činite što ja vama učinih.“ Ako ovome činu pridodamo sve što je Isus tada izgovorio, onda možemo vidjeti želju Isusovu koja se, koncentrira na jedno srce i jednu dušu, na jedno stado i jednog Pastira. Da bi Apostoli to i ostvarili, Isus im obećava vrijeme u kojem će sve razumjeti, što on sada govori i čini. U tom poslu Isus ih ne ostavlja same, nego im, kad je došlo vrijeme, daje svoga Duha i sebe samoga. Tako će Isus ostati vječna duhovna Glava kršćanske zajednice, a Duh Sveti duša te zajednice. Bog je, naime, tako ljubio svijet, te je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni. I sve je to vidljivo već u životu prve kršćanske zajednice.