Isus, a tako i Pavao, imaju zdrave oči

  • Ispis

Isus, a tako i Pavao, imaju zdrave oči (23.tj.pt.)

1 Tim 1,1-2.12-14: Kako danas čujemo, Pavao je zahvalan Onome koji mu dade snagu, a to je Isus Krist. Kako sam kaže: On me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Kako je Kristova riječ vjerodostojna, vrijedna je da se prihvati, i po njoj sam pomilovan. Naime,za Pavla je u prvim kršćanskim zajednicama, kolalo i jedno osobno pitanje: Je li on pravi apostol? Razlog pitanja je u tome, što se Pavao iz svoje skromnosti i jednostavnosti života, te potpune predanosti da u slobodi naviješta Kristovo evanđelje, nije služio svojim apostolskim pravom, nego samo dužnostima. Iako je imao pravo na naknadu za uzdržavanje, on je sam zarađivao za život i nije htio nikome biti na teret. Drugi su apostoli imali i pratnju supruga koje su pomagale i služile, Pavao se brinuo sam o sebi. Ova jedina razlika između njega i ostalih apostola navela je neke na zaključak, da li je on pravi apostol, što je bilo sasvim krivo. Vjerojatno je uvidio kako darovi stvaraju i obveze, a Pavao je htio biti slobodan u vršenju svoje apostolske službe. Možda je to doživljavao kao nešto što mi danas imamo u pojmu „mito“ i „korupcija“. Za Pavla je dovoljno apostolsko ovlaštenje kad kaže: vidio sam lice uskrslog Gospodina. (Ako je Petar bio prvi od apostola koji je vidio Uskrslog, Pavao je posljednji, stoga i nije slučajno da ih slavimo zajedno kao apostolske prvake). On se svjesno odrekao svoji apostolskih prava na hranu i potporu ili prava da ga prati žena kršćanka koju bi zajednica trebala izdržavati. Sam se uzdržavao i propovijedao Evanđelje, kako ljudi ne bi shvatili da to radi zbog novca, koji bi u ovom slučaju mogao ometati njegovu slobodu u vršenju apostolske službe. Bio je ponosan na žrtve koje podnosi, a one su urodile žestokim plodom. Shvatio je da u životu ima mnogo važniji stvari od osobnih prava, na koje je imao pravo kao apostol.

Lk 6, 39-42: Nije samo Pavao morao dokazivati svoj apostolski identitet, nego je i Isus to činio u više prispodoba, pa tako i danas u prispodobi „slijepog vođe“. Njegovo pitanje: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.“ Poruka je jasna, učenik treba imati „vođu koji vidi“, koji je sam išao putem što ga drugima pokazuje. Da je Isus taj vođa, jasno je iz sljedećih riječi: učenik nije nad svojim učiteljem. Kasnije će apostoli u svojim propovijedima iskoristiti ovo kao potvrdu: Isus je „voditelj u život“. U daljnjem tekstu Isus utvrđuje odnose među učenicima kojima je Učitelj. Iz prethodnog dijela svoga nastupnog govora Isus i ovaj put ravna odnose u zajednici po mjerilu zapovijedi ljubavi. U ljubavi nema nadmoći nad drugima. Svi imaju istu zadaću služiti Radosnoj vijesti. To je kasnije Pavao dobro shvatio i proveo u djelo. Pavao bi se mogao mnogim vrlinama podičiti, ali ne, on sve svoje uspjehe vidi kao uspjeh svoga Uskrslog Gospodina.