Nevjera i imetak, najčešće lome srce pojedinca i srce naroda

  • Ispis

Nevjera i imetak, najčešće lome srce pojedinca i srce naroda (20.tj.pon.)

Suci 2,11-19: Nakon Jošuine smrti, počinje razdoblje sudaca koje traje stoljeće i pol, sve do izbora prvog kralja Šaula. Bilo je to tamno razdoblje, u kojem plemena žive odvojeno, povezana samo zajedničkim savezom s jedinim Bogom. Hodočašćenja u glavno svetište u Šilu, gdje se nalazio sveti Kovčeg, bijaše jedini izraz njihove nacionalne jedinstvenosti i svijesti da pripadaju istom narodu. U periodu vladanja sudaca česta su manja ili veća ratovanja, a razlozi su: gospodarski ili osjećaj pripadnosti jednoj grupaciji koja vjeruje u jedinog istinskog Boga. Bili su i sami često u iskušenju poštivanja prve zapovijedi: “Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ Kada to nije tako: „Jahve izlijeva svoj gnjev na Izraela... izruči ih neprijateljima uokolo, tako te se ne mogoše oduprijeti.“ Ništa bolja situacija nije bila ni kod drugih manjih naroda, kada je u pitanju vođenje rata, ali Izraelci su se razlikovali po jedinstvenom obilježju: imali su jednobožačku vjeru. Bog je možda kažnjavao Izraelce kad bi ga zapostavljali, ali im je i brzo opraštao i dovodio ih natrag u svoje stado. Bog se najčešće služio karizmatičnim osobama zvanim „suci“. Najčešće su takvi imali osobine hrabrosti i mudrosti kojima je narod vjerovao. Knjiga o sucima nosi poruku: Izrael upada u krivoboštvo, Bog narod kažnjava, a zatim narod uviđa i priznaje svoj grijeh, nakon čega Bog šalje oslobodioca.

Mt 19, 16-22: U periodu sudaca smo vidjeli, što je slomilo srce Božjeg naroda. U današnjem Evanđelju Isus donosi još jedno područje, koje je čak kao prirodna stvar, a u stanju je slomiti srce. O čemu se radi? Naime, Isusu je pristupio neki bogati mladić. Odmah je uputio Isusu pitanje: „Koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“ Odgovor je Isusov jednostavn: „Idi i čuvaj zapovijedi.“ Mladić iznenađen takvim odgovorom kaže: „Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje? Na to mu Isus reče: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima...“ Mladiću je ovakav Isusov prijedlog teško legao na srce. Mladić odlazi žalostan jer imaše veliki imetak. A što je ustvari Isus htio reći? On ovdje ukazuje na korijen čovjekove nevolje. Mladićevo izvršavanje zakona nije bilo iz čitavog srca. Ono što je posjedovao, značilo mu je neobično mnogo. Zbog toga nije ljubio Boga i svoga bližnjega bezrezervno. Isus mu govori da sve rasproda. Bolje je ništa ne posjedovati nego ljubiti stvari više od Boga. Njemu je to slomilo srce, jer Židovi su držali da je bogataš prijatelj Božji i da će se najprije on spasiti. To je iznenadilo mladića i otišao je žalostan svojim putem.