Božja moć, i ljudska nemoć

  • Ispis

Božja moć, i ljudska nemoć (15.tj.ut.)

Izl 2, 1-15: Jučer smo počeli čitati Knjigu Izlaska, čiji početak govori o teškom stanju izraelskog naroda u Egiptu koje je trajalo 300 godina. Bilo je to i vrijeme u kojem se jedan klan koji je potekao od Abraham, Izaka i Jakova, razvio u brojan narod s viskom vjerskom i rodoslovnom sviješću. Danas u nastavku Knjige Izlaska čitamo povijest o Mojsiju. Kako povijest Izabranog naroda uvijke teče po likovima koje Bog sam odabire, tako i život Mojsija kao nvorođenčeta započinje spasenjem od čedomorstva muške djece po odredbi Faraona. Naime, slika nam je dobro poznata, nađen je na rijeci Nilu, gdje ga majka Hebrejka ostavlja u košarici s nakanom da ga nađe netko s faraonovog dvora i sačuva mu život. Život koji je određen spasiti drugima živote. Nađen je u korabljici, košarici, a to je ista hebrejska riječ koja se koristi za Noinu korablju. Nije slučajno da je nađena baš njegova majka da ga doji i othrani, a onda da bude odgojen i odškolan na faraonom dvoru. Naučio je pisati, čitati egipatsko pismo te stekao uvaženi ugled vršeći odgovorne dužnosti na faraonovom dvoru. Kada je odrastao i stasao u ozbiljne godine imao je mogućnost izbora: nastaviti dalje uživati povlstice svoga položaja ili dijeliti bijedu svoga porobljenog i progonjenog naroda. Izabrao je ovo drugo. I, kako smo čuli, braneći jednog Hebreja, kojega je neki Egipćanin divljački tukao, on ubije tog Egipćanina. Taj događaj odredit će daljni životni put Mojsija, kojemu je Providnost Božja namijenila jednu od najvećih ulogu u povijesti izabranog Božjeg naroda. Njegova djela, kao izbavitelja, sva su oslonjena na Božju pomoć i snažnu potporu, te zaista postaju velika prijetnja egipatskom Faraonu. Upravo će Faraon osjetiti svu Božju moć i ljudsku nemoć.

Mt 11,20-24: U tom kontekstu Isus, u današnjem Evanđelju, upućuje prijetnju gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu. Upravo je u tim gradovima Isus učinio najviše čudesa, koja su jasna podrška njegovoj Riječi. A Isus govori i čini čudesa radi obraćenja i učvršenja vjere. Nažalost bez vjere i povjerenja u Isusa, čudesa koja su se događala, još više su otvrdnjavala srce mještana tih gradova.Takva svjedočanstva bila su prezrena, a prezir nužno donosi Božju kaznu. Ta su čuda tako malo djelovala na ljude, da im je neizbježan Božji sud zbog njihove tvrdokornosti. Ni Tir ni Sidon, pomorski gradovi, napredni ali bezbožni, koje su proroci optuživali, čak Sodoma, koja je postala pojam za pokvarenost , ne bi mogli ostati toliko neosjetljivi, kad bi vidjeli ova čudesa. Skromni ljudi prihvaćali su Isusa i on se njima obraća i raduje. On pridiže sve koji su opterećeni teškim bremenima. Zavolili su Isusa i Isus njih. A onima koji ostaju bez vjere i ljubavi, pristaje Božja opomena: „Ako se na me ne oslonite održat se nećete“. Isus će upravo s malenima i prezrenima pokazati svu Božju moć i ljudsku nemoć.